28.02.2012., utorak

N-rg!



U sjeni velikog drveta, zaklonjen visokim bobičastim žbunjem N-rg! je vrebao hranu. U pitanju je bio neki papkar ili nešto slično.
Kad se životinja primakla dosegu koplja koje je visoko držao, N-rg! je snažno trznuo i ubio je u trenu. Približio se žrtvi, oprezno, spreman zauzeti obrambeni stav, u slučaju da ga ugrozi lakomi sabljasti tigar ili ogromna medvjedina od tri metra, izvadio je oštri škriljac, a zatim stao guliti kožu.
„Ovo će biti za Mdh“ – stavio je krzno na kamen da se suši.
„Evo i malo jetre za N-ae#, but za B-ma, srce svojoj družici Bn-pa, a bedrenu kost Gwo-a koji će njome braniti svoje pleme“.
Rastavio je gotovo cijelo govedo, oči strpao u džep, oveliku šniclu u torbu, rep oko vrata, nasmijao se ng-ha, ngha, ng-ha, i sve što je pomno odvojio za pleme, ostavio u tamnoj lokvi zemljom uprljane krvi i uputio se daleko prema još neviđeno prostranim prerijama.
Bio je prvi znani, stoga i izgnani, ćelavi pračovjek.




- 12:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.02.2012., ponedjeljak

Kako to obično u nekim klišejima ide



Kako to obično u nekim klišejima ide kad čovjek pokušava uništiti samoću jednim spojem, neki je taj čovjek izašao na ulicu vukući za sobom vlastitog psa.
Pas je nevoljko gmizao za odrješitim čovjekom, a mogao bi tako silan upregnut i automobil pokrenuti sve do tamo negdje, dosta daleko.
Čovjek se nije obazirao na to, nego je radarom tražio drugi element života udvoje.
Jadno je pseto, sve više ljuto i sve više ludo, za sobom vuklo bijesne lijane-sline.
Odjednom, iznebuha, iz vedre nenadanosti, čovjek ugleda nešto toliko divno, toliko potrebno, toliko sve neopisivo, da se ispred njega, a prema objektu požude, rastvorilo more koje je netko revan ovdje izlijao, a zatim vrlo brzo smirio, kao da je tu bilo milijunima godina.
A onda je čvrstim korakom krenuo prema onome što mu treba, onome koje je isto tako šetalo svoje pseto kojeg se ništa ne pita.
No bilo je kasno i prije no što je i počelo nešto divno. Njegovo pseto, razulareno i divlje, krvavo i ono drugo, čupavo i gotovo mrtvo, krvavo i sad već sigurno mrtvo.



- 09:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nije slučajno

Nije slučajno što je na šalteru jedne neobične banke jedna još neobičnija uposlenica naglo odsjekla dah jednog uobičajenog nesretnika tablom na kojoj je debelim slovima pisalo „GABLEC“.
Sagnula se nesretnica ispod stola i dohvatila kariranu krpu s dvije male masne mrlje, zamahnula njome kao plahtom, dva puta, i prostrla je ispred staklenog izloga u kojem se jedna ljudska riba razjapljenih usta pokušala sjetiti kako se spaja odsječeni dah.
No prvospomenuta jedinka nije obraćala pažnju oko sebe, a još manje bi to učinila kad bi pored desnog uha zamijetila akvarij s čovječjom ribetinom koja je zaboravila spajati usne.
Iz kožne torbice bež boje izvadila je osrednju glavicu luka, sol umotanu u aluminijsku foliju, kobasičetinu od 35 centimetara s krajevima čvorovima i pola kilograma jučerašnjeg kruha.
A onda je stala rezati, soliti, rezati, žvakati, mumljati, sjeckati, mrviti, žmirkati, stati na tren, pa opet ispočetka rezati, soliti, rezati, žvakati, mumljati.
Tamo preko stakla jedna je riba na jedvite jade uspjela spojiti usne, iskolačiti oči – kapilare će joj prsnuti.
Jedan je ribolog u svoju bilježnicu zapisao „buljooki začuđeni besparičar“.


- 09:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.02.2012., petak

Usliši naše molitve, molimo te


Ljudi za koje se masa moli u prosjeku ne žive duže no ostali, rekao je jedan čovjek zvan Galton, dok su širom plavog planeta čudni ljudi mumljali u bradu ili pak širili ruke prema nebu ili držeći knjižice šaputali, a podosta njih i naglas spominjali neka rješenja za spas nekih ugroženih ljudi i čvrsto vjerovali da ako se čuje samo jedan stoti dio onog što su predložili da je i to ne znam kakav uspjeh.
I onda je netko tamo gore, ili dolje, tko zna, uzeo neku fantastičnu olovku u ruke i izračunao – ovom je ostala godina dana, podijeljeno sa sto, dakle, 3 i pol dana.
I onda je eto taj ugroženi skončao prije vremena.
Ali zbog požara koji je zahvatio gotovo cijeli grad.


- 13:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jednom je vrag



Jednom je vrag, glavom i bradom, stao ispred ogledala, dok se u velikom kotlu krčkala masna juha od ljudskih očiju koje su razgoračeno, kad bi se našle jedno pored drugog, pitale sebe do kada će ovakvo biti njihovo stanje.
Stao je vrag ispred ogledala, ali s boka, i pitao se „Tko sam ja?“-
U paklu ogledala ne govore, to samo rade griješne duše kad jadikuju i cvile.
Ne čuvši ništa osim vječitih uzdaha nekih prijestupnika, vrag je ogledalu okrenuo drugi bok – „Tko sam ja?“
Vrelim uzdasima punim patnje zamagljeno ogledalo mučki je šutjelo.
Vrag se nije predao. Okrenuo je leđa ogledalu, a zatim shvatio da to nema prevelikog smisla.
Zatim se okrenuo za ciglih sto i osamdeset stupnjeva i sučelice ugledao svoj odraz.
„Tko si ti?“
Odraz u ogledalu razmišljao je nekoliko trenutaka, a onda izvadio sliku jednog Boga.
Izaberite kojeg vas volja


.

- 08:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sarma


Jednog dana čovjek se umotao u list kupusa.
Neki ljudi sanjali su da budu svakojaka bića, svekoliki pustolovni duhovi, svevremenski plejbojevi, svakakvi osobenjaci, ali ovaj je htio biti sarma.
Pažljivo se vrtio centimetar po centimetar vrlo čvrsto prianjavši uz list, ne ostavljajući mjesta mikrostrujama.
Neki ljudi sjeli bi za stol pun svega, od egzotike do tradicije, ili legli u krevet pokraj egzotike ili tradicije, ili putovali tamo u egzotična ili pak tradicionalna mjesta, ali ovaj čovjek... on je htio leći u list kupusa i biti sarma.
Kad je napravio dva kruga motajući se u sarmu, izvukao je ruku van i uvukao rubove listova unutra.
Onda je stopalima uvukao donje listove unutra.
Ja znam podosta ljudi i svi bi htjeli biti nešto. Doktori s darovima, trgovci truležima, bankari s kamatama. Ovo čudo hoće biti jedna sasvim obična sarma.



- 08:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.02.2012., četvrtak

Posmrtna pripomoć

Smrznuo sam se na licu mjesta. Inje mi je padalo s obrva, a s brade sante leda.
Vrata su se otvorila kao da nitko neće ući, a onda je ušla spodoba koju ne želim opisati jer mi strah obuzeo zglobove i grči mi prste.
- Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?
Ono je gledalo u pod, a onda podiglo glavu
- Dobar je dan dok ga još imamo.
- Kako to mislite?
- Dan je kratak, a ono poslije beskonačno.
- Noć?
Ono se namrštilo i iz očiju mi zaprijetilo munjom, strašnijom od milijun nebeskih.
- Beskonačnost. Život u trenu ugasne i ostane nedokučiva beskonačnost.
- Ne razumijem. Što u stvari vi hoćete? Tko ste vi?
- Posmrtna pripomoć.
Stao sam ukočen. U trenu sam postao zahrđala puška.
- Kako to mislite vi ste posmrtna pripomoć?
- Ma nisam ja posmrtna pripomoć – kakvo je to blesavo pitanje? - ja radim u posmrtnoj pripomoći.
- U paklu?
- Ne
- Raju?
- Neee. Radim u udruzi. Jeste li možda zainteresirani za posmrtnu pripomoć?
- A što se tamo događa?
- Ništa se ne događa. Mi pomažemo da imate osiguran sprovod.
Sad mi je sve postajalo nejasnije.
- Osiguravate sprovode. Hoćete reći da kad netko nije siguran hoće li umrijeti, vi ga riješite nedoumica?
- Čovječe! Zar nikad niste čuli za posmrtnu pripomoć.
- Ne. Jel' to eutanazija? Ubojstvo? Iz zasjede, ili oči u oči?
Sa spodobe su pale dvije graške nervozna znoja.
- Ma kakva ubojstva, kakva klanja. Kad netko umre, mi se brinemo o organizaciji i troškovima sprovoda.
- Daaa?
- Da.
- A zašto?
- Što zašto?
- Zašto bi se vi brinuli o mojem sprovodu? Zašto bi se netko koga ne poznajem brinuo o mojem sprovodu. Vi zasigurno imate neku namjeru i to ne baš dobru.
- Čovječe, što je vama?
- Meni nije ništa. Barem ne za sada. Ali bi mi moglo biti. Manite me se. Obranit ću se, a onda ste nadrapali. Premlatit ću vas ko stoku.
Ogledao sam se oko sebe ne bi li ugledao nešto čime ću odalamiti ovog nitkova. Uhvatih metlu.
- Vi niste pri sebi. Što radite s tom metlom!?

- 18:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Kad je Sunce

Kad je Sunce nesvakidašnjim slučajem zamijenilo tenisku lopticu, nije znalo da će biti neprestano udarano sve dok mu se ne odvoje oluje s površine i rasprše u hladne atome.
„Kako će izaći iz te bezizlazne situacije?“, pomisli, a onda strašnim as servisom pogonjeno krene brzinom od 145 km/h neizbježno prema strahovitom returnu i sjeti se da se ono svemirom kreće golim ljudskim okom nevidljivom i strašnom brzinom i da će se prebaciti u taj mod i za to vrijeme, kojeg će biti na pretek, smisliti nešto.

- 11:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nevjerojatan osjećaj


Nevjerojatan osjećaj prožimao je gospodina S. kad je nakon 36 godina dobio glavni zgoditak na lutriji. Sad će kupiti 5 automobila, 3 kuće, na moru, na kopnu, na brdu i 5 stanova u gradu, naravno, velikih, sa 6 soba, dvije kupaonice, najmodernijom kuhinjom, garažom, kupit će ogromno zemljište s šumom, jezerom i mnoštvom raznolikog raslinja, parkom i alejom, putovat će... uuuuuu... neće biti države koju on neće vidjeti, stavit će nešto i u banku, ma, stavit će puno u banku da mu sjedaju i kamate, kupit će i zlato, srebro, slike, kipove, dragulje, možda kompoziciju, možda let u svemir, možda... tres!. Pade mu crijep s krova i rascjepa mu glavu do smrti.

- 11:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jednom se čovjek

Jednom se čovjek, u stvari, više puta, probudio i pomslio „zašto ne bi mogao sanjati lijepe snove, neisprekidane, sa zapletom i raspletom, možda malo seksa, ponekad i puno, s mnogo raznovrsnih delicija, s lijepim i onim još ljepšim djevojkama, bogat, nadrogiran najjačim drogama, snažan lik koji uvijek razbije protivnika, koji putuje nevjerojatnim prostorima i krajevima i nezaustavlja se samo kod Bora Bore ili Samoe nego odlazi u Svemir i tamo pronalazi nevjerojatne, još nedomišljene zvijezde, planete, galaksije, bića i stvorenja?“.
Upitao se pa legao nazad da odspava još koju minutu, zatim zakasnio po pedeset i drugi puta na posao i dobio otkaz.

- 11:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sasvim običan čovjek

Sasvim običan čovjek hodao je mokrom ulicom, zaobilazeći prazne kutije cigareta i hladne lokve. Stislo ga je breme života i društva baš kao što su sivi oblaci stisli zrak iznad grada.
„Uf!“, pomislio je i izdahnuo veću količinu zraka i odmah potom shvatio da u plučima nosi veliku crnu kreštavu vranu.

- 11:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.12.2009., četvrtak

lajtmotiv o Beduinu Ahmadu

Rekoh ja da ti Johannesu Crhysostomusu Wolfgangusu Theophilusu Mozarte ličiš na onog mojeg prijatelja iz Brezovače. On se zove Bogoljub, a otac mu Ivan Zlatousti. Ti se međutim Amadeuse nisi tako zvao sve dok ti baba rahmetli Đovanija nije nadjenula to ime. Kao ti se Chrysostomuše zoveš i Theophilus, a to ti je tamo preko Jadrana Bogomil ili Bogoljub, pa nek si ti nama zdrav i neka te zovu Amadeo, pa ti skladaj tu crkvenu glazbu kolko te volja. I slušaj, ali slušaj, pozorno, nek ti najbolji dio bude Lacrimosa. I onda je moj veliki prijatelj Wolfgangus otegnuo papke u trispetoj ne dovršivši Requiem, ali bit će o tome i o njemu još priča i pričica jer tek sam začeo rovati po njegvu životu, bog mu duši oprosti, a Beduini neka imaju mnogo djece jer to je njihovo bogatstvo, a ne lova. Dobro, jest da oni tu i tamo trguju oružjem i drogom, ali njima ne treba puno. Malo pijeska, par deva, dobra Toyota Land Cruiser i tvrda, ukusna pogača.
Naš Beduin (započinje li velikim slovom?) zvao se Ahmad, imao je bijele zube kao pjena najbolje paste za zube nakon bjesomučnog trljanja, a da ne prokrvare desni, čak iako se jedan radikalni desničar nađe u vrijeme kad je ljevica jedina opcija totalitarnog režima za vrijeme Staljina, to ga ne bi opravdalo da nam pokvari priču o snježno bijelim zubima Beduina Ahmada. Taj pustinjski sin, dao bih mu titulu zeta, ali on pičke nema niti ju je ikada imao, ali tko smo mi da sudimo o nečijem ukusu, vozio je ugašenih svjetala po najmrklijem mraku, po najvećim gromadama stijenja koje podnosi jedna Toyota, tek onih milijardu godina udaljenih milijardu zvijezda obasjavalo je tamo neke njihove drvene Marije planete, ali to nama u ugodnoj pustinjskoj noći nije značilo ništa osim što smo, sjedivši na proplanku od pijeska i kamena snatrili o ljubavi ili, neki ekstremi, o Nanooku eskimu, pokoj mu duši, kako izlazi iz kajaka, a za njim redom žena, dijete prvo, dijete drugo, snaha, maćeha, dijete treće, zatim pas, pa djed, ujna, sestrična i bratučedo te pol tuljana i nešto jetre sjevernog medvjeda.
Nanook sa sjevera, a ja sam ga vidio, kao da mi je još jučer pomagao teliti kravu, bio je običan porodični čovjek, sa svojim prosječnim problemima, na primjer, kako danas uhvatiti tuljana da sutra ne bi neki beli meca rebrima njegovim češljao svoju hoh snježnu dlaku.
Ahmad je veseljak. Dnevno ima dvije ture luđačkog drmusanja od obale Crvenog mora do duboke netipične pustinje, a s njime, iza leđa putuju čudni ljudi, nose krpe oko glave zbog modnog detalja, nose hrpu kamera, fotoaparata, pizdarijica i điđa. Dok oni vrište, a pankras im hoće uniđ u bubnjić ne bi li uslijed eksplozije pobjegao van, Ahmad pjeva ama barbi grl in a barbi vrld, hahahaha. Naravno, barbi grl ovo pjeva iz udaljenog danskog ili švedskog podruma, nad glavom joj budući upitnik „gdje ona devedesetprve“, a kojih dvije do tri tisuće kilometara južnije, jedan Beduin svršava na njene stihove, pa, držeći volan jednom rukom, otvara vrata i izlazi van, na kojih sedamdeset do sto kilometara na sat, a ona se osrednje bogata klika siromašnog Balkana, snebiva, vrišti, čupka obrve i pretjerano cereka, a u stvari kune Alaha, jer ovaj naš Bog tu nema ingerencije da zamoli Ahmada da se, kao prvo, vrati u vozilo s obje noge i ruke, da uhvati volan isto tako, i da, Amuna mu Ra, smanji, brate, nismo platili da brzo stignemo, nego da stignemo. Nama se ne žuri, mi smo na godišnjem. Oni pak ne znaju za godišnji. Njima je svaki dan godišnji.
E sinak, to si ti misliš, veli stara golubica, nakon čega su je golupčići otjerali u starački dom, gdje nema gugutanja i gukanja, nego samo krkljanje, grglj i hračak. Jašem na devi, brat bratu, dobrih tri minute, kaže mi tamo neki Beduin: foto, foto, rekoh no tenks, a on meni pokaže palac gore, sretan što ne mora i ovaj put ponavljati istu radnju dok se tamo neki nepoznati ljudi, ružne blijede kože, kese u objektiv, sretni što ih nosi nezainteresirana deva.
Nego, da je Ivan Zlatousti Bogoljub/Bogomil Mocart živio barem četrdeset bi li zaskočio Bacha kao trulu kobilu?
A djeca njihova, njihovo blago, ko mali cigani, zamusani, vedri, rasklasani, ozareni, jedu s tla štapiće, ližu prljave bombone, pa ih mater tresne po dupetu ili glavi, i pokupi sve što su dobili i sakrije negdje u skrivene odaje nošnje po Hidžabu, dat će im kad odu ovi kaurini, neznabošci i čudaci. Nije da žive od njih, nije njima do para, ali zašto ne bi skratili pokoju muku?
Ahmad je legao na ugodno topao pijesak, dok smo mi otpuštali adrenalin, što kroz hihotavu dernjavu, što kroz stražnje otvore, jer kad te netko tako ispremiješa vožnjom, onda je prirodno da ti plinovi pište na sve pore, i onda je, da se vratim na njega, tipkao neku poruku po mobitelu. Narod bi rekao jebe se njemu.
Jel već kraj? Je kraj je. Amadeo maše po orkestru, serenada je u pitanju, winamp se rješava posljednjih taktova, vrijeme je djeco, vrijeme kraju.
I još se sjećam neznanog Beduina kako sjedi na gornjem dijelu stražnjice magarca i piči li ga piči, a za njim trag pustinjske prašine. Ko u crtiću.9


- 22:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.12.2009., srijeda

zgoda o IVICI Oliću

Ivica Olić sjeo je na automatik motor i krenuo prema golu. Prestigao je Hadžiavdaraladgića s lijeve i Mulera s dva l s desne, zatim je izgubio loptu, no vratio se po nju, oduzeo je sporom Džonsonu koji još dva inja i nešto magle, odlazi u seoske veterane, udario je lagano u for, tako lagano da je lopta pocrvenjela od šamara i otišla više no što bi ijedan trener htio da mu igrač tako jako udara loptu u for, no nema veze, Ivica Olić je sustigao i tu loptu mašući Gyorgyu, Mascoinu, Bardemskome, Štajeru, Pazariću, Mbemi, Santošu čije se prezime ne izgovara tako nego Breidehma, svima im je mahnuo, pozdravio ih gestom kojom se pozdravljaju razmažene pičkice i nastavio sasvim sigurno prema vratima gostujuće ekipe.
Na vratima je stajao Sukny, stamen človek, obranio je taj golova i golova, penala i udaraca iz kornera, udaraca iz slobodnjaka, udaraca kopačkom, šakom, koljenom, butom, fibulom, lešinom, lubanjom, a jednom i čašom likvija. Ili je to bila metvica?
Stajao je Barton, to mu je krsno ime, kuma mu ubili doseljenici iz Alžira, koji nisu bili Alžirci, Alžir im je bio samo tranzicija, stajao je u stavu da će pojesti i Ivicu, i loptu, i korner zastavicu i starog slona na putu za groblje, režio je, slinio i nabrušeno arlaukao.
Ivica Olić nije ga ni pogledao. Napravio je dva kruga oko gola, nasmijao se poput djeteta nakon obilne porcije sisnog mlijeka i produžio dalje, prema izlazu, prema periferiji, prema Hrvatskoj, prema mjesecu, sazvježđu medvedluka, i još dalje i još dalje i još brže

na automatiku.

- 20:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Nije me bilo godinu i pol dana i što se dogodilo?
Osim što je u osam milijardi velikom svemirskom prostoru, ako pogledate točno preko vrha džamije na Folki prema sjeveru malo gore, nestao elektron iz jednog povučenog atoma, i osim što su nam objelodanili gomilu nabijenih rogova, naši najveći domoljubi, i osim što sam četrdeset i osam puta više shvatio da smo prokleti i što me zbog toga pere depresija pa svakodnevno čačkam nos po nekoliko sati ne bi li iskopao tu tako željenu sreću i tako zaboravio sranje za kojim trebam drvo da si obrišem dupe, osim Ivica, osim, Isusati, s televizije me napadaju predsjednički kandidati, sakrit se nemam kuda, osim da isključim struju, vodu, dovod zraka i prerežem infuzijsko crijevo i odem van države, kontinenta, tamo gdje sam ljetos bio i skoro se napušio sa sobarom Egipćanom koji mi je svakog dana pravio ikebane od ručnika i robe, opskrbljivao egipatskim rumom i nagovarao da besplatno uzmem šit koji mu je donosio najbolji prijatelj Libijac, a ja nisam htio jer ne poznajem te njihove islamske zakone, ili one obične pravne državne začkoljice pa sam se mogao naći u neobranom grožđu koje u tom trenutku kombajnira kombajn za grožđe i melje, piša mošt koji ne bi bio toliko sladak ukoliko bi u njem ključala moja krv, osim što je situacija na poslu takva da mi se priviđaju robovlasnici, da me gaze, s mojom voljom, samo zato što je općenarodna psihoza takva da mi trenutno nemamo prava, ona radnička, ona ljudska i ona to zna, ona zna, da je ludo, ludo, volim ja, oooo, jesi li shvatio da se boriš za posao kao da će tebi sutradan sjekirom na vrata zasječi vjerovnici, a ne tvom poslodavcu, pa ostaješ prekovremeno, odnosno preko vremena koje si nekada zvao prekovremenim, vjerujući da će upravo tvoj nadljudski napor (barem za zapadni svijet), spasiti tvoju firmu, a tebe će promaknuti u direktora razvojnog sektora za glađenje pičke, dvodnevno obrijane, promaknut će te u... dobit ćeš kolajnu, od dreka, smeđu i objesit će ti je pod nos prvom prilikom kad se firma izvuče, a ti zajebeš
Točka.
Inače, kako ste?
Jebete li što, ili još bolje, jebu li vas štogod?

- 20:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.03.2008., subota

ružičasti padobran


Kad su ga razapeli na kotač nije ni trepnuo, kad su ga mlatnuli velikom oštricom točno između glave i vrata na što je glava par puta odskočila od zemlje „tok, tok, tok“, nije ni osjetio, kad je deset carevih vojnika jednozvučno zapjevalo iz pušaka, nije mu se ni vlas pomakla, ali kad je ugledao padobrančiće maslačka prestravio se i bacio pod brod koji je prevozio ugalj za udaljena područja, južnije od dvadeset i neke paralele.
Izronivši, još uvijek prestravljen, ali ne i mrtav od samoubilačkog postupka, pokušao je vlažnom krpom obrisati amneziju.
Padobrančići maslačka... uho puno meda, grlo puno katrana, nos pun krvavih šmrkalja.
Otomotorrinoceruslavatreniringologaritamski-log procjenio je da fobija ne dolazi od događaja u djetinjstvu nego recentnije situacije. Posttraumatski sindrom nastao je uslijed...
Sjeti se, što je bilo?
Bio si padobranac. Imao si preko pet stotina skokova. Ni jedan nije bio niži od dvije tisuće metara. Padobran si otvarao sto metara prije doskoka. Padobran je bio ružičast...
Kupio si ružičasti padobran.
To je to.
Ružičasti padobran.
Onda su ti se svi smijali, a tebi nije bilo smiješno. Zašto bi mu bio smiješan obični padobran.
Smijali su se i nazivali ga pederom.
On peder? Nikada u svojem životu nije pomislio na tuđi kurac. Nikada u svojem dugom životu nije osjetio ni tračak ljubavi prema muškom. Nikada si u dupe nije pokušao ugurati krastavac obučen u lubricirani kondom, a šupak namašćen niveom za lice ili barem kremom za hemoroide.
Kad je izmlatio jednog, dvojicu pa čak i trojicu idiota koji su mu se kesili u lice, dobio je batine od ostale šestorice, ali se nije predavao. Drugom, trečem i petom izbušio je gume na automobilu, a prvog i šestog dočekao je u mraku i pomazio ih drvenom hrastovom letvom. Četvrtog je prijavio policiji za dvadesetku u šupi koju je sam podmetnuo.
Iako sukobljen sa svim mogućim stranama nikada nije saznao zašto mu se smiju u rijetki brk.
Bio je 21.03., petak čini mi se, i on je napustio padobransku sekciju i učlanio se u streličarski klub koji ovdje obitava, auuuu... koliko je već prošlo godina od osnutka.
Nakon početnih grešaka i promašaja, postao je prvak.
A onda je kupio rozne strjelice i nedugo potom morao je likvidirati predsjednika, tajnika i svih šest streličara zato što su ga nazivali pederom.
On peder?
Nikada u svojem podugom adrenalinom nabijenom životu nije na ulici zažvalio muškarca i pokušao svima pokazati da gej iz okej.
Never.
Nikada nije kupovao Men's health i navlačio kožicu na impressum. Nikada si u šupak nije ugurao otvorenu i ispijenu bocu Coca-cole.
Mjesec dana i četiri sata nakon masovne likvidacije koja je izvršena u samo dva dana napustio je područje zločina i posvetio se uzgoju tulipana.
Roznih.
Kažu novine da je u samo pet minuta pobijeno 43 seljaka na sajmu stoke i poljoprivrednih strojeva, a jedan pas ugledao je Spasitelja. Vele, tri kilograma plastičnog eksploziva obloženog čavlima.
A onda je zapalio svoje polje tulipana i stjecajem okolnosti završio kod oftalmologa koji mu je utvrdio stopostotni daltonizam s pomanjkanjem samoironije i trpljenja šale na svoj račun.
Amneziju je izazvao kamion marke DAF s prikolicom punom konzervirane rajčice.
Sretno užasašće.



- 11:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #

20.03.2008., četvrtak

oči u džepu košulje, ispod zakopčanog kaputa


Jebote, u sinusima skladištim rakiju.
Cijeli svoj život radim kao pipa za pijanu bagru.
«Natoči samo, nije krv!»
Nagnem svoju izgorjelu surlu i lijem rakiju u prljave čaše, a ove se ništarije guraju, skaču jedan po drugome i naiskap truse jednu za drugom.
Večeras imam sastanak s djevojkom. Kupio sam jedan gerber i jeftin parfem.
U cipelama uvijek nosim kamenčić. Za sreću. Jednom mi je pomogao kad sam zastao i pokušao ga izbaciti van. Ispred mene prohujao je automobil. Nabrijani mrtvački transportni.
Gerber nije za sprovode. Osim ako je plastičan. Takve stavljaju u vijence.
Poljubio sam je prošli tjedan. Nije se opirala. Od bezazlenog poljupca u obraz nitko ne pravi dramu. Ali od praznih ruku da. To sam joj vidio u očima.
«Sretan ti Uskrs»
Pružila je ruku, a ja sam je stisnuo. Nakon toga pogledala je svoj dlan kao da će ugledati u kvadratni paketić smotanu novčanicu. Prije bi ugledala žuljeve od drkanja. Nisu prijelazni ali, vrag će ga znati u što se danas pretvaraju samotnjaci.
Vjerujete li mi da nikada nisam drkao na nju? Ljubav boli, a ja nisam mazohist.
Nisam dozvolio prodavačici da zabija nosinu u moja posla. Boli vas napudrana manja usmina što trebam. Pustite me da sam biram parfem kojim će se samo jednom pošpricati, a onda ga pokloniti svojoj materi.
Nekoć davno pokušao sam definirati ljubav, vidjeti što se tu događa, što mogu očekivati.
Stao sam na početku, kad mi se strašno pripišalo. Obilježih kuću neobičnog čovjeka i obične žene koja je prosječno umrla u neuobičajeno vrijeme za smrt – oko šest i trideset. Moraš na posao, a smrt ti prepriječila vrata.
Onda sam shvatio da što se sporije zaljubljuješ to ćeš brže ishlapjeti kad kreneš na posao, lud od ljubavi, a u drvenom štoku zabodena kosa vrišti
«Buuuuuu! Ja sam smrt! Bhuuaaa! Odbij! Nazad. Žena ti je umrla!»
A meni je šef rekao da ako još jednom zakasnim da se mogu jebati. Za pola svijeće i vreću plastične ambalaže.
Doktor po zvanju, a psihijatar po opredjeljenju rekao mi je da imam poremećaj. Kakav god bio, on me (poremećaj) postavlja u grupu koja nije sposobna voljeti, a da se to ne pretvori u opsesiju. Koja jebena opsesija?
Vidim je, sviđa mi se, padnem u delirij, lebdim dva dana i onda igram šah s depresijom.
Ova koja će dobiti gerber i jeftin parfem opizdila je nogom tablu, figure su letjele uokolo, jednu je progutalo sijamsko đubre i crklo kao zalog ljubavi na prvi pogled.
Kad se zaljubiš na prvi pogled onda vidiš samo oči. Ostala masa koja ih okružuje čak ne treba ni postojati. Dovoljno je da uzmeš ta dva hipnotička oka i spremiš ih u lijevi džep košulje i zakopčaš kaput.
Intenzitet moje ljubavi toliko je snažan da će ona ubrzo shvatiti zašto joj propuh zebe prazne duplje i optužit će me da sam bolesnik. Vratit ću joj oči i pokušati izgladiti stvar žutim gerberom.
Mogu si ga nabiti u dupe i proizvoditi struju za Dalmatinsku zagoru. Jednom luđak, više puta luđak, dosmrtno luđak.
Hoću li sada završiti ovo?
Naravno.
«Ajde mi se ti gaduro skeletava miči s vrata, ode mi trinaestica, još mogu trojkom pa presjesti na sedmicu!»


- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

oči u džepu košulje, ispod zakopčanog kaputa


Jebote, u sinusima skladištim rakiju.
Cijeli svoj život radim kao pipa za pijanu bagru.
«Natoči samo, nije krv!»
Nagnem svoju izgorjelu surlu i lijem rakiju u prljave čaše, a ove se ništarije guraju, skaču jedan po drugome i naiskap truse jednu za drugom.
Večeras imam sastanak s djevojkom. Kupio sam jedan gerber i jeftin parfem.
U cipelama uvijek nosim kamenčić. Za sreću. Jednom mi je pomogao kad sam zastao i pokušao ga izbaciti van. Ispred mene prohujao je automobil. Nabrijani mrtvački transportni.
Gerber nije za sprovode. Osim ako je plastičan. Takve stavljaju u vijence.
Poljubio sam je prošli tjedan. Nije se opirala. Od bezazlenog poljupca u obraz nitko ne pravi dramu. Ali od praznih ruku da. To sam joj vidio u očima.
«Sretan ti Uskrs»
Pružila je ruku, a ja sam je stisnuo. Nakon toga pogledala je svoj dlan kao da će ugledati u kvadratni paketić smotanu novčanicu. Prije bi ugledala žuljeve od drkanja. Nisu prijelazni ali, vrag će ga znati u što se danas pretvaraju samotnjaci.
Vjerujete li mi da nikada nisam drkao na nju? Ljubav boli, a ja nisam mazohist.
Nisam dozvolio prodavačici da zabija nosinu u moja posla. Boli vas napudrana manja usmina što trebam. Pustite me da sam biram parfem kojim će se samo jednom pošpricati, a onda ga pokloniti svojoj materi.
Nekoć davno pokušao sam definirati ljubav, vidjeti što se tu događa, što mogu očekivati.
Stao sam na početku, kad mi se strašno pripišalo. Obilježih kuću neobičnog čovjeka i obične žene koja je prosječno umrla u neuobičajeno vrijeme za smrt – oko šest i trideset. Moraš na posao, a smrt ti prepriječila vrata.
Onda sam shvatio da što se sporije zaljubljuješ to ćeš brže ishlapjeti kad kreneš na posao, lud od ljubavi, a u drvenom štoku zabodena kosa vrišti
«Buuuuuu! Ja sam smrt! Bhuuaaa! Odbij! Nazad. Žena ti je umrla!»
A meni je šef rekao da ako još jednom zakasnim da se mogu jebati. Za pola svijeće i vreću plastične ambalaže.
Doktor po zvanju, a psihijatar po opredjeljenju rekao mi je da imam poremećaj. Kakav god bio, on me (poremećaj) postavlja u grupu koja nije sposobna voljeti, a da se to ne pretvori u opsesiju. Koja jebena opsesija?
Vidim je, sviđa mi se, padnem u delirij, lebdim dva dana i onda igram šah s depresijom.
Ova koja će dobiti gerber i jeftin parfem opizdila je nogom tablu, figure su letjele uokolo, jednu je progutalo sijamsko đubre i crklo kao zalog ljubavi na prvi pogled.
Kad se zaljubiš na prvi pogled onda vidiš samo oči. Ostala masa koja ih okružuje čak ne treba ni postojati. Dovoljno je da uzmeš ta dva hipnotička oka i spremiš ih u lijevi džep košulje i zakopčaš kaput.
Intenzitet moje ljubavi toliko je snažan da će ona ubrzo shvatiti zašto joj propuh zebe prazne duplje i optužit će me da sam bolesnik. Vratit ću joj oči i pokušati izgladiti stvar žutim gerberom.
Mogu si ga nabiti u dupe i proizvoditi struju za Dalmatinsku zagoru. Jednom luđak, više puta luđak, dosmrtno luđak.
Hoću li sada završiti ovo?
Naravno.
«Ajde mi se ti gaduro skeletava miči s vrata, ode mi trinaestica, još mogu trojkom pa presjesti na sedmicu!»


- 22:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.03.2008., nedjelja

o životu, vinu i ženam...



Posrani Govnije Tvrdi i njegov tetak Posrani Govnije VIII koji je sve svoje žene zadužio svakodnevnim stoličenjem u gače i tako ih prerano otjerao u grob, šetali su šumom polivenom visibabababama.
Bila je zima no drčni hrčak tvrdio je da je jesen i da pazim što pričam uokolo jer će mi sjebati san o živom hrčku u šarenoj krletci i oduzeti si život kotačem nalik pili, a ne onim plastičnim po kojem glodavac u nedogled i bespotrebno trči.
Posrani Govnije Tvrdi i njegov tetak Posrani Govnije VIII koji je svoje žene… nek' se jebu.
Sreo sam ih jednog proljetnog dana unatoč hrčku, koji je tvrdio ono što ste maloprije čuli, i meni koji sam pun nelogičnosti i nedosljednosti.
Bio bi to uobičajeni susret pun predrasuda, uštogljenosti i na dmudrivanja da netko od nas trojice nije bio primitivni glupan bez predrasuda.
Jesam li to ja koji se svakodnevno zamišljam kao kreten s prstom u nosu kako čitam psalme psima ili netko od dvojice rođaka Govnija na meni je da prosudim, a na vama da odjebete.
Bit ću prigodan i u ovoj prigodi napraviti dijalog.
«Jesam dakle smrdi!», Govnije.
«Što učini, ni vešmašina neće oprati!», Govnije i njegove pokojne žene.
«Mogao si barem pričekati rijeku ispod mosta na rijeci Kwai. Tamo ima masnih riba», Ja.
«Što imaš za sadašnjost ne odgađaj za sutra jer ćeš eksplodirati», Govnije nećak.
«Jedna ruka, a u ruci puteni čep, zabij mu u šupak, al' prije mu podigni rep», Govnije etcetera.
Tu smo se stali smijati, oni više nego ja, jer stao sam u lokvu.
Onakvu kakvu uzrokuje dijareja.
Govorio je moj hrčak, uvijek i bez nade da će prestati osim ako ga našopam petardama, da nam je životni put popločan govnima i ako zagrizemo jedno neka ga i doručkujemo, barem nas neće iznenaditi drugo.
O proljevu ni spomena.
Život nam je pun prepreka. Od 6 i nešto milijardi ljudi na Zemlji, možda je dvadesetak tisuća onih koji preskaču prepone, uključujući i one na tri tisuće s preprekama, a ostali nisu ti kloakani pa se kod prepreke zaustave seru li ga seru.
«Prvo skoči pa reci hop», govnije.
«Prvo pozovi zeca na večeru pa ga na ražnju ugosti», govnije i femine.
«Ujutro si na četiri noge, navečer si s glavom u vlastitoj rigotini», ja.
Edip je nakon toga zamrzio mater, a Sfinga likovala sve dok je nisu okamenili. Odgovor je naravno bio «pijandura».
Alkoholizam nas je spriječio da zaobiđemo prepreku pa smo ispred nje zasnovali lounge bar u kojem nema ništa drugo osim rakije, vina i lošeg piva, hrvatskog. I, naravno, našminkanih spodoba, trulih iznutra, obojanih izvana.
«Pij malo, pij dobro», Govnije stariji.
«Tko rano pije, popodne se smije,
mjesto jedne maglenke
vidi dvije
a ono motocikl!», mlađi.
«Vino i nijemog pretvori u slavuja», armenska.
«Naravno kad vam je BNP 1200 dolara per capita ergo pjevate od jada čak i na vodi» ja.
«Isus je u Kani vodu pretvorio u vino, ali je prije toga oprao noge, poškropio pazuha i isprao jaganjče božje, onda ga je ponudio svatovima nakon čega se mladenka rasplakala i otišla Ponciju Pilatesu koji je sjedio na velikoj gumenoj lopti držeći Stari Zavjet na glavi – sutra nastupa na Jerusalem a porteu», Govnije, svejedno koji.
«Dan bez vina, dan bez sunca», rekli su Francuzi, a bljedoliki Englezi prokopali su tunel ispod La Manchea, ne bi li odagnali milenij naoblake.
Nakon nekog vremena srušiše nam birtiju.
Od boga odmetnuti klerici.
Kada pred sobom vidiš ravnu cestu, prvo poželiš da je nema, a onda kreneš.
A onda naiđeš na ljubav.
«Žeđ srca ne može se ugasiti gutljajem vode», Kleopatra.
Manično depresivna Kleopatra danima se opijala jer joj srce bijaše žedno. Srce još bijaše bunar.
Kad se zaljubila u Antonija, ključić vječne ljubavi stavila je na rub srca, a ovaj je uslijed aritmije pao duboko, duboko. Kardiovaskularni kirurzi pokušali su ga izvaditi ne bi li se Klea zaljubila u primarijusa, šefa klinike i tako dobili stimulaciju, no količina alkohola kojim je bio prekriven alkoholom oslijepila ih do te mjere da ni slonu ne bi promijenili pelene.
Što započneš to i dovrši.
Mo'š si mislit.


- 14:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.03.2008., četvrtak

101 album Milesa Davisa imam, a vrijeme je za smrt


Moj doživlaj s parizerom počeo je davno kad sam ispod velike smreke češao leđa omanjom motikom.
Smijao mi se zelenkasto.
Kiselo.
Njemu nije bilo do smijeha. Nekoć je bio dio svinje. Možda.
Kiselio se zelenkasto. Sad se meni svatko smije, nasmijana lokomotiva dolazi u susret, a auto vergla.

Iskočit ću kroz prozor.

Ni deset metara, ja se vraćam po parizer. Ovo je neki drugi parizer. Vratim se po njega i ne prepoznajem ga. Od straha je kosano meso promijenilo boju.
O čemu on brine. O udaru lokomotive od 68 tona. Konju jedan. Ili barem dio. Ono što će ti se dogoditi nije gore od stanja u kojem se tvoji salamljani nalaze nakon probave.

Iskočevaja.

Zamijenili smo mjesto.
Ja sam legao na krišku bijelog kruha i pokrio se drugom. Vani je hladno. Kad bih mogao birati zamijenio bih se s hrenovkom. U hot dogu je toplije no između dva komada kruha.
Ne mislim na lokomotivu. Tko se još boji gumenih bombona.

Iskočanović.

Ah, da. Nema potrebe da iskočimo iz automobila. Kad je ovaj ionako izgorio.
Bez nas. Ostali smo čitavi, parizer i ja.
Godinama smo radili u Salonitu. U nama ima azbesta za bezbrižnu šetnju parkom na sjevernoj polutci Sunca.

Prvo skoči pa reci hop!

Nije ni čudo da se danas jedan zelenkasto-blijedi parizer pravi pametan. Vidite li paralelu?
Ne, nije pruga.

Kad bi birali što ćete zadnje napraviti (a strašna gumena lokomotiva prijeti da će vas nadrkati) prije no što se odvojite od mesa, sigurno ne bi mijenjali iritantnu radio postaju na automobilskom kratkovalnom prijemniku i zaigrali se intrigantnim prodorom dugovalnog poljskog voditelja kroz šum kratkovalne iritacije domaće glazbene scene.

U onoj sceni pandemične novooslobođene i raspuštene kuge, putnici jednog vlaka žele zaustaviti taj isti prije no što se strovale u ponor. I sigurno ih ne zanima što se na jednoj lokalnoj pruzi ugasio privremeno osposobljeni motor jednog Moskvića i tako doveo u opasnost jednog brižnog štovatelja parizera.

I jedan i drugi smrde. Prvi kad se usere uslijed dijareje, a drugi kada potakne prvog da se neugodno podrigne.
Smrdi i treći – zajednica pragova zaglavljena ispod miljama razvučenih tračnica i svakodnevno poškropljena izmetom onih nalik prvom.
Pa ni lokomotiva ne miriše na jasmin.

Pomiriti se sa sudbinom.
«Čuj, stara, znam da je u našim odnosima bilo i boljih dana, znam da sam te pokušao zajebati predstavljajući se kao prodavač kožnih novčanika, a od malena mi namijenili mjesto odvjetnika u odvjetničkom uredu županijske važnosti, no vrijeme je da se pomirimo. Evo ruka»
«Što će mi tvoja ruka kad dolazi u paketu s tobom. Radije ću pričekati da te lokomotiva rastranči na udove, kašu malog mozga i nadjev za crve»

Ovo neizbježno đubre nikada nije zadovoljno.

U kutiji prve pomoći nedostaju tri ziherice, jedan flaster i dvadeset i šest centimetara prostog zavoja. Nema razloga za brigu. Na tehničkom ne bi prošli ni da smo sanitetsko vozilo.

Sigurno sam trebao nastaviti, no čemu?
Radnička pizda rano ustaje i svakodnevno izdaje svoju braću od pera.

Nek' si njime škakljaju dupe ili ga barem oblože oblozima od ekstra parizera.


- 22:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.01.2008., srijeda

Poznavao sam čovjeka koji je umio putovati u prošlost



Ne znam koje je to točno godine bilo, ali tada sam poznavao čovjeka koji je umio putovati u prošlost.
Iz početka bi se otisnuo u prošlu godinu, spriječio svoju ženu da ipak izađe na kavu s njegovim najboljim prijateljem i tako u korijenu sasjekao njen pakleni plan da ga prevari – njoj je tako jako trebala utjeha da bi se dogodilo, znate već što.
Onda su takvi životno potrebni potezi prerasli u poteze koji nisu od presudnog značaja za egzistenciju čak ni njega samog, a kamoli čovječanstva – vraćao bi se u jučer i zatvorio bocu s mlijekom.
Možda se pitate zašto nije odigrao prave brojeve na lutriji? A zašto bi? Možda bi mu istog dana s krova pao crijep na glavu, slomio mu lubanju, izazvao krvarenje; onda bi bio u komi, pa se nakon pet godina probudio, shvatio da mu je rodbina potrošila sav novac, žena se prokurvala, a djeca postala pravi narkomani; tada bi se vratio starom poslu – kontrolor u tramvaju, a ubrzo bi umro od neke egzotične bolesti koju je u ove krajeve donijela neka šarena živina. Eto zato on nije izazivao sudbinu.
Dakle, sve više bi se u prošlost vraćao zbog svoje lijenosti ili pukog eksperimenta.
Promatrao bi mrave kako kroče svojom prašnjavom cestom, a onda bi se vratio u prošlost, kupio mravojeda, umočio ga u mast i tako nepomičnog, ostavivši mu samo surlu da viri, čekao što će se dogoditi, hoće li i u takvoj gabuli mravojed proždrljivo usisati kolonu mrava, i hoće li pak ovi skrenuti cestu u nekom drugom smjeru prije no što ih proguta taj golemi dlakavi usisavač.
I tako sam ja poznavao čovjeka koji je umio putovati u prošlost.
A jednog dana prestao sam ga poznavati. U stvari prestao sam ga viđati. Ne zbog neke moje obijesti, arogancije ili mušičavosti, nego zbog njegove glupe smjelosti.
Možda bi se to moglo nazvati altruizmom, spašavanjem čovječanstva ili nečim vrlo božanskim i za sva vremena pamtljivim događajem?
Što god to bilo, on je jedne večeri otputovao daaaleko u prošlost, našao se u rukama razjarenih Asiraca, pomislio kako će ih naprosto oduševiti novostima koje donosi iz budućnosti, možda izmisliti televizor, lokomotivu ili motor iz perilice na kojem će se danonoćno okretati janjetina.
No nije imao dovoljno vremena. Istu noć odrubili su mu glavu i bacili je u Eufrat, zajedno s tisuću glava obezglavljenih Frigijaca.
Nije mu pomoglo ni to što znade da je Zemlja okrugla.



- 22:45 - Komentari (21) - Isprintaj - #

31.12.2007., ponedjeljak

nije nužno nego nužda


Sretna…

«Objasnite mi gospodo medvjedi jeste li vi ovom jadnom lovcu proširili šupak tako da mu se prehladio?»
«Štovani gospodine suče, mi nismo medvjedi, mi smo ljudi, štoviše, akademski građani»
«Što reći? Fakultetski obrazovani građani?»
«Da»
«Je li netko od vas kao mali htio biti vozač lokomotive?»
Muk.
«Pekar?»
Zujanje.
«Stolar, kotlokrpa, čistač, zidar, keramičar, drvodjelja?»
«Pa… ja sam htio biti drvodjelja», stidljivo se javio treći s lijeva.
Ostali su ga prijekorno prostrijelili pogledom i podijeli mu sasvim svježi svežanj čvegera.
«U stvari, inženjer šumarstva», što brže odgovori fakultetlija i povuče se u drugi red.
«Znači vi nikada niste htjeli biti radnici, težaci, seljaci?»
«Ne!», složno povikaše svi.
«Pa što onda sodomiziraste sirotog lovca?»
«Zato što je osam godina apsolvent»

Ovo je bila mala digresija kako, eto, ljudi s fakultetom

…Nova godina

- 15:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.11.2007., ponedjeljak

A za koga ćete vi glasati?



«oprostite, za koga ćete glasati»
«za drek»
«a zašto?»
«pa on smrdi, može se oblikovati kao i novoizgrađeni stanovi, a ako u njega zabodemo slamku, dobit ćemo nezaobilazni dio kompleksa zvanog štala, a ako još dreku pridodamo i krave te svinje i kokoši dobit ćemo životinjsku farmu koju krasi snaga živine i možemo ići dalje, u pičku materinu»
«hvala»

«oprostite, a za koga ćete Vi glasati?»
«ja ću glasati za bikovu tetivu za bas gitaru»
«ali, ona više nije politička opcija»
«a onda ću glasati za kravinu pizdu za usnu harmoniku»
«tako je već bolje, hvala»

«oprostite, oprostite, za koga ćete vi glasati?»
«za Hrvatsku stranku pizdoglavaca»
«da?»
«da, oni umjesto glave imaju pizdu, a ako bolje pogledamo oni su cijeli pizde. Nakon svih ovih godina podavanja kurcu, napokon da i mi nekog možemo jebati, pa makar i u glavu.
Ili barem sanjati o tome»

A za koga ću ja glasati?
Vjerojatno za nikoga. Nakon što je prije pet godina umro Jimi Hendrix II, moj neprežaljeni pas, ja sam izgubio vjeru u političare i politiku.
U stvari, možda ću se posrati u glasačku kutiju i tako potvrditi onu:
«Svoj na svome!»


- 17:47 - Komentari (25) - Isprintaj - #

14.11.2007., srijeda

34



Još i dan danas, a pogotovo danas kada navršavam 34 godine, kurac mi stoji ko jarbol dubrovačke karake, a na njemu se viju zastave Ujedinjenih naroda.
Ako netko u ovim godinama ima problema s erekcijom neka mi se javi.
Onima s velikim kurcem, izražavam iskrenu i duboku sućut i poručujem:
"Da vas sad vidim kurčadžije!"
hihihi



- 09:52 - Komentari (24) - Isprintaj - #

11.11.2007., nedjelja

dreku smeđi ljubičice bijela



Da zaobiđem uvod oko kojeg se svaki puta moram mučiti, i tako olakšam sebi stvar, a vama čitanje, priječi ću na ono bitno.
Stvar koja me muči, svoje korijene vuče iz celulozom bogate prehrane, a ne iz dvojbe za koga glasati, mada i stranke također pridonose tom mučnom stanju – sranju.
U stvari, više je riječ o jeziku no o samom sranju.
Ono što me muči jest zašto vlasnici svojih restorana, kafića i sličnih mjesta, na vrata zahoda stavljaju natpis Toilett ili Toillett? U čemu je problem? Nije li zahod mjesto u kojem se kako god njegovo ime zvučalo moderno i otmjeno, čovjek isere baš kao što se i u štali isere krava? Čemu prikrivati prirodu prostorije u koju su i carevi išli pješke?
U zahodu je car zaista gol i čemu to skrivati?
Hoće li nam govno mirisati na ljubičice ako na njemu piše Violet? Hoće li iz dubine školjke odzvanjati Eine kleine nacht music, ako je na njoj dijamantom ugravirano W.A. Mozart und Swarovski?
Prosudite sami.
Ako vam ne polazi za rukom da to učiniti zdravim razumom, a ono namažite si ruke Neutrogenom, skupite otvorene dlanove, njima oblikujte prostor i prdnite u njega. Shvatit ćete koji miris prevladava i da iza svake molekule umjetnog mirisa, stoji kilogram molekula prirodnog smrada.
Pa čemu si onda bosti oči zlatnim šiljkom za led, kad ih ozlijediti možemo i hrđavim čavlom?
Pitat ću vas, jebem li im sunce pokondireno, snobovsko i anglofilsko, nije li zahod najprikladnija riječ za mjesto gdje se piša i sere?
Tko su ti idioti kojima na vratima zahoda više odgovara anglizam no hrvatski jezik?
Idemo li u zahod napraviti smeđi nered i diviti se vlastitom smradu, hvaleći svoje hormone ili ćemo tamo jesti bajkalski kavijar i ispijati šampanjac?
Pišamo li u zahodu prskajući okolo sićušne kapi urina ili bolesno pažljivim pokretima listamo papirus, domovnicu Isusa Krista?
Pa ja se pitam još, ako netko na vratima zahoda vidi natpis Toilett, a muči ga proljev, hoće li se taj žitki izmet sam od sebe stvrdnuti, zamotati u zlatnu foliju, posložiti u draguljima optočenu kutiju od bjelokosti i dati si ime «Najfinija belgijska čokolada ikad»?
Hoće li se namreškani, reciklirani papir za brisanje guzice pretvoriti u kašmir, svilu ili, štojaznam, prezervativ pokojnog pevača, konzerviran u formalinu, zajedno s fetusom pudlice Vlatke Pokos?
Ili, kad sam već plotunom ogorčenja sravnio ulicu, sravnit ću i cijelo selo, hoćemo li u tragovima govana na papiru pročitati božju riječ i uz kabalističku himnu staviti desnu ruku na srce i podignuti posrani papir na jarbol ponad Jeruzalema?
Hoće li, pitam ja Vas, oko zaštopane školjke, do vrha pune jezerom govana, bogati šeici zasaditi palme, izgraditi još jedan Burj al Arab i dvoranu za slalom i veleslalom?
I što će se dogoditi ako nas uslijed velikog pritiska u vodokotliću po nogama pošprica mješavina vode i mrvica govana okupanih urinom?
Hoće li nam na tom mjestu zacijeliti rane ili se pojaviti stigme zbog kojih ćemo kupiti vilu u Međugorju i njivu u Fatimi?
što, pitam vas što, što će se dogoditi, ako na vratima zahoda piše Toillet?
ŠTO, ČUJETE LI ME VI USRANE ŽIVOTINJE KOJE SE PRETVARAJU DA SU DEPILIRANA OŠUPČJA MOPSA KRALJICE ELIZABETE, ŠTO ĆE TADA BITI?
Hoće li se govno pretvoriti u prapočetak?




- 19:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
ČASOPIS TARZAN
glavni i odgovorni urednik: Sisajed


izdavač:www.blog.hr

novinski majl:
objes(e)ne@sise.hr