30.06.2004., srijeda
kako je Ančić nabio dršku teniskog reketa Henmanu u šupak
|
Jednostavno. Ružni se žuto-krivo-zubi štakor naguzio i sam si ugurao njegov reket i sad cvili skupa s glupavim Englezima. Osim toga Henman je prvi prišt istisnuo s dvadeset i tri godine, a prvi put izmansturburburirao u svojoj jadnoj 26. Njegova je žena mormonka iz rumunjske loze i ne daje mu pičke dok ovaj ne osvoji Wimbledon. Znači može se slobodno zarediti A evo što je Becker izjavio nakon meća: "Young Ancic is no surprise to tennis insiders. This performance was predictable ever since he beat Federer two years ago. But he is, after all, a Croat - the same as Goran. He even speaks the same! " dakle, Englezi, napušite se k***a i dođite u Hrvatsku da vidite čija majka prede po teniskom reketu |
- 18:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Kako sam postao direktor tvornice parizera
|
Jednog dana, ne suviše predivnog i ne suviše prekrasnog, šetao sam ulicom s otvorenim kišobranom i nogom šutirao mačke lutalice. Jebo sam im sve po spisku što su mi se uplitale u noge i gađao ih praznim i oštrim konzervama od tunjevine. Jebo sam majku i gazdama koji su vodali svoje smrdljive pse da se ovi proseru po mojem nogostupu. Zašto sam nosio kišobran, a kiše nije bilo? Zato jer su prokleti štakori-golubovi srali u pljusku i da je bila zima, bio bi to govnoled. Hodam tako ulicom preneražen i izbezumljen kadli me po leđima potapša Rom niska rasta i mlađahna izgleda i upita me da imam li kunu. Ma jebala te kuna zlatica i lički međed tropapkar. Nemam kunu, džabalebarošu gotovanski, a da je i imam ne bi ti je dao, konjino neradnička. Mašim se za džep i izvadim dvije cigare i bacim ih na pločnik. On me opsuje na ciganski, pokupi cigarete i ode u pičku materinu. Krenem razjebano dalje, a sa suprotne strane u susret mi dolazi prdežljivi stojadin i trubi. Ma kome ti trubiš telino nepodojena uzurpatorska, i krenem na njega kišobranom, kad odjednom iz zapaljenog i zadimljenog auta izleti gazda Brko i padne izrešetan mecima kalibra 12,83, neznana proizvođača. Ne daj se gazda Brko – uplakano zajaučem ko nažuljeni ris i uzmem ga u naručje ko u partizanskim filmovima. On zagrglja i izdahne dušu kao što je nekoć ispuhivao dim najsmrdljivijeg duhana kojeg je čovječanstvo pušilo. Tužan i zakrvavljen nastavim dalje i odjednom se na ulicu spusti još neviđeno postolje, a na njemu sjedi supergazda mesne industrije iz Bosne i imenuje me direktorom – direktorom tvornice parizera. Sada i ja mogu voziti mečku, loviti pičke i nositi pederske dizel patike, zajedno s još pederskijim, na dupetu izlizanim hlačama, piti strano pivo, derati se s velikom dozom kurčenja i brijati dlake ispod pazuha, dok me pičke gledaju kroz okular u obliku velikog kurca i zamišljaju kako bi im bilo dobro da se izjebu s istim, velikim đilkanom i zatrudne tako da mogu cijeli život drkati debele usmine, a djecu će im odgajati bejbisiterica koju ipak krkači gazda-direktor tvornice parizera, u šupak, istovremeno pušeći skupe cigare i otresajući pepeo u pepeljaru na njenim oznojenim leđima. Tako sam ja postao direktor tvornice parizera i nije mi žao. |
- 15:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #
29.06.2004., utorak
časopis Tarzan
|
donosim vam tekst sa stranice zagrebačkog atletskog Grand prija: "Suetsugu u Zagreb stiže s trenerom, menedžerom i osobnim fizioterapeutom, a zbog njega je za "Hanžek" prijavljeno i tridesetak japanskih novinara. Među njima su dvije televizijske kuće, izvjestitelji brojnih dnevnih listova i agencijskih kompanija te reporter časopisa Tarzan, japanskog ekvivalenta Playboya " hahhaahhahahhahahhaahaaha časopis Tarzan, inačica Playboya hahahhaahaaaha međutim, ja znadem da to nije potpuna istina. Časopis Tarzan je aboridžanski ekvivalent časopisa "Idi mi, dođi mi", koji se bavi kulturom, poviješću, sadašnjim kretanjima i ostalim zanimljivostima vezanim uz bumerang. Veza Tarzana i Idi mi dođi mi-ja je u tome što je glavni urednik Tarzana nekoć posjetio jedno aboridžansko selo u New South Walesu gdje je upoznao učitelja Cook-a koji je dobio ime po Jamesu Cooku, a njegova sestra Jamila - koja je dobila ime po kamili, ali dvogrboj devi (zbog toga jer su joj izrasle sise na leđima) - spanđala se s njim i rodili su jednokrakog orla zvanog Atawe. Atawe je rodom, kako se ispostavilo, Crnogorac i zato ga zovu orao, a nije orao, već je čovjek i nema veze s Jamilom i urednikom. Da bi izgladili nesporazum, urednik časopisa Tarzan dao je odlikovati učiteljevog psihologa, kojemu ne znam ime, i zabio mu je kolac u šupak da bi ovaj mogao orati suhu australsku zemlju. Taj događaj izašao je na naslovnici Idi mi dođi mi-ja i izazvao prave salve oduševljenja u Japanu. Playboy nema nikakve veze s Tarzanom, ali ima s Jane i Čitom, ali u izdanju Anal-animal Playboy. Kako je svijet šaren |
- 17:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #
pisma iz Nigerije
|
28.02 Draga moja prepelice Tko zna gdje se sada smucaš po gorama i dolinama našeg krajolika i da li si uopće trijezna kada to radiš. Pretpostavljam da nisi, jer kako bi i bila trijezna pored toliko rakije u kući i onih tristo litara kiseliša kojeg sam ti ostavio na čuvanje u hrastovoj bačvi koju tri godine nisam prije berbe prao jer smo se ti i ja tjedan dana ubijali od alkohola. Draga moja, volim te kao spomenik i kao monument, a ti ne pitaj zašto jer ni ne znaš što znači monument. Vjerojatno si pijana i zbog toga što mene tako dugo nema, što je vrlo tužno, a ne kaže se badava da se tuga ubija u alkoholu. E pa, draga moja, ti si najveća tuga. Kako bi i bila radost kada živiš s onim izotopom čudovišta, tvojom tetkom. Zbog nje su se propili i oni ljudi koji su nam došli iskopčati struju, pa je strašilo zaprijetilo da će im pokazati svoju naboranu, masnu i užasnu stražnjicu, na što su svi preneraženi i izbezumljeni, skupa sa mnom i Šarkom, izletjeli van iz kuće i sela i našli se tek tridesetak kilometara jugozapadno u krčmi kod Šepavog Lojza. Tamo smo se nalijali kao kad devama dođe vrijeme tankanja i onda su mi električari oprostili dug. U stvari, ne samo da su oprostili nego su mi ponudili vječno prenoćište u jednoj vikendici podno Karakoruma. Nadali su se da će to biti dovoljno daleko od nuklearnog reaktora zvanog tvoja tetka. No mene je očito nešto zajebalo - a vjerojatno su to vještičini uroci koje mi je svakog jutra stavljala pred vrata, stavljajući čarape u patike, a znaš da je to vrlo podlo, jer moje su patike izvor micelija – pa sam se vratio u središte pakla, samu vražju jezgru najsredišnijeg atoma. I nisu samo električari pobjegli iz našeg sela. Pobjegli su i rezervisti kada su došli u selo glumiti narodnu vojsku i njihove neprijatelje. Bilo je to na tren i smiješno, jer su još dugo nakon toga one zvijeri od seoskih pasa razvlačili puške i topove, uniforme i tenkove i pucali jedni na druge kao da znaju kako se to radi. Bježe od nje ljudi i ostala živina već godinama, a taj će se trend i dalje nastaviti ukoliko ta pošast ne opruži noge vodoravno i ne ispusti zadnji hropac. Draga moja to je za sada sve, a što će dalje biti ne znam ni ja jer tko sam ja da znadem što će sutra biti – pa nisam Nostradamus, jebala te dugopruga prepelica. Prokleta je Nigerija i zlato što sja prokleta je tvoja slija, kad tebe nemam ja |
- 14:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.06.2004., četvrtak
pisma iz Nigerije
|
Ležim ja tako ispod drveta, glavom naslonjen na vrelu koru i gledam u nebesa. Vidim orlove i vidim lešinare. Vidim šljuke i vidim tukane. Vidim kondore i vidim lastavice..jebote!! lastavice. Ajde lastavice sleti na moje lice i ponesi poljubac mojoj dragoj u Europu, postojbinu bijelih rasa, plavih očiju i visoka stasa…opet me obuzeo neki arijevski virus. Sunce se nekako previše lijeno vuče i pitam se koji mu je kurac, zar i njemu u gorivo vodu toče. Ma ne može sunce toliko sporo se kretati koliko ja mogu ispod drva ležati. A kad dođe vrijeme počinka, ja još uvijek postojano ležim ispod suhe i trule cedrovine, nek me poljubi u slabine. Promatram zvijezde, njih pet stotina trideset i pet i divim im se kako bezrazložno trepću. Nije im neka duboka filozofija glumiti svijetla na nebu. Ma ne mogu one toliko treptati koliko ja mogu ispod drveta ležati. Pogledam mjesec, on je već odsvijetlio svoje, nestala je njegova zlatna boja zrake, pa sada isijava srebrnu mat boju. Ma ni mjesec se na nebu ne može toliko kurčiti koliko ja mogu ispod drveta ležati. Promatram već žuto lišće kako visi sa stabla i jedno po jedno pada, njišući se kao otrgnuto klatno zidnog sata, napunjeno nekvalitetnim helijem, i mislim si, ma ne može ni lišće na drvetu toliko izdržati koliko ja mogu ispod njega ležati. Pogledam lijevo i vidim Dikimba-Štefa kako ronda svojom crnom nosinom usisavajući i ispuhujući muhe i mislim si…đubre jedno neradničko, lego je ispod drveta davno prije mene |
- 05:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #
pisma iz Nigerije
|
Draga bjelkinjo, ženo budućeg crnca Mnogoljudna je ova zemlja. Ima ih ko šunke za Uskrs, u stvari možda ipak malo više, jer znadeš da kod nas za Uskrs svakako ima šunke, ali ovisi da li je od svinje ili od pure ili, u našem slučaju, od pileta, pa neki to zovu i batak, a mi je od milja zovemo uskršnji batak. Naša je šunka u prednosti jer se može i pohati i na saft i na još tisuću načina, što svinjska šunka ne može. Dakle 1:0 za našu šunku. Ima ih preko sto milijuna, no pošto ti ne znaš koliko je to – ono te strašilo uvjerilo da je dosta da znaš brojiti do deset, tako da ne stekneš ni najosnovije obrazovanje, da te ne mora slati u škole – najjednostavnije je da si zamisliš Zagreb i još takvih deset i onda kraj te grupe dodaš još isto takvu grupu i tako još osam puta, a možda i još više. Zašto ti to sve spominjem? Zato jer znadeš koliko sam ja, kad sam bio kod kuće, htio postati predsjednik naše mjesne zajednice – a to mi nije nikako uspijevalo, jer nas zavidni ljudi iz našeg sela, zbog nekog, samo njima znanog razloga, ne vole, a to što voliš krasti po dvorištima, kad nema nikog kod kuće, a i kad su doma, i nije neki razlog – i tu neispunjenu želju htio bih i ovdje ostvariti, ali to će biti malo zajebano zbog toga jer samo naše pleme ima prekopun kurac stanovnika, a ovdje se mjesna zajednica sastoji još od prekopun kurac plemena sličnih našemu i zbog toga jer sam bijelac, a njima je pun kurac bijelaca još od onih američkih i španjolskih idiota koji su organizirali nepovratne ekskurzije preko Atlantika, obećavši im da će ih voditi u zoološki vrt i na sladoled, mada su glupani mogli već kod prvog obećanja shvatiti da i kod kuće imaju zoološki vrt. Vjerojatno su popušili foru zbog sladoleda. Budale natucaju kako izgleda sladoled, pa umaču drvene štapiće u košnice i čekaju da se med stvrdne, a za to vrijeme krutitdbe obuku se u krzna i pušu u ruke, ne bi li dočarali hladnoću i njome začarali tu debilnu masu, njima znanu kao sladoled. Dakle, smatram da je najveća prepreka tom uzvišenom cilju, postati predsjednik MZ-a, boja moje puti koja se nalazi ispod trostrukog sloja prašine i prljavštine. Smislio sam plan kako da postanem crn. Napisao sam pismo onom raspadajućem zombiju Majklu Đeksonu u kojem stoji: «Dragi pjevaču i još draži bijelče, ne jebem ja što ovi svijet sere po tebi - da voliš djecu , pa sto mu gromova, svi mi volimo djecu, samo što je tvoja ljubav malo dublja i opipljivija – i šaljem ti sto trideset tisuća glasova podrške iz majke ti tvoje, Afrike. Ovdje te svi vole i žele da čim prije umreš tako da nam se reinkarniraš što bjelji i što kompaktniji, makar da ti lice bude u jednom komadu. Za uzvrat ne tražim ništa osim da mi kažeš kako vade pigmente, tako da ih ja mogu obrnutim postupkom ugurati, a za što mi također trebaju i ti tvoji izvađeni pigmenti. Molim te da ih pošalješ što prije, da bi mogao postati predsjednik MZ i organizirati ti dobrodošlicu ovdje u Nigeriju. Voli te cijela Nigerija, skupa sa mnom i želimo ti što više kokaina u palačinkama koje ti sprema ujna Anabel» Eto to je moj budući cilj ako se ne vratim u Hrvatsku, a što ovisi o vitalnosti tvoje vještice tetke. Voli te tvoj budući crnac. |
- 00:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.06.2004., srijeda
pisma iz Nigerije
|
08.01. Moja i ničija više Danas smo Dikimbo i ja dobili zadatak da zajebavamo krokodile, dok ostali tjeraju stoku preko one kaljuže u kojoj se ne bi ni svinje osjećale kao kod kuće. A stoka im je bože sačuvaj. Ni naše krave nisu bile tako mršave kad smo ih hranili opranim stajskim gnojem jer nam je država ogradila svoj pašnjak, što je bilo vrlo podlo, a i protiv naroda, pa i protiv sebe samih, jer mi smo narod, a narod čini državu, pa je na kraju ispalo da smo sami ogradili livadu i da nećemo, iz tko zna kojeg razloga, da nam krave jedu i daju mlijeko. A pošto nije bilo mlijeka, nije bilo ni poticaja, pa sam opet morao iz šupe iza štale izvaditi kotao za rakiju, pa smo i ja i susjedi bili ratoborni jedni prema drugima, a osim toga i stari je kapelan oćoravio od koščićare. Dakle, najebali oni mene i Štefa da glumimo gnua kako pije vodu na pojilištu dok krokodili slažu ekscajg na svoj blatni stol. Štef je bio prednji dio gnua, a ja, na žalost stražnji. Još i sada imam halucinacije od himalajskih vjetrova koji su rogoborili iz crnačkog debelocrijevnog odvoda. Došli mi do pojilišta i kao deremo se po gnujski. Štef ispušta neke gnbng-mbwahng zvukove, a ja se derem mu-mu. Istovremeno su ostali počeli voditi stoku preko vode. Deremo se mi ko idioti željni pameti, a krokodili nas ne jebu ni pola posto. Velim ja Dikimbeu neka uđe u vodu. On me pogleda onim svojim dupljama od očiju i ispusti jedan od svojih moćnih bojnih otrova. Ja se srušim na pod i stanem se gušiti. Izgledali smo ko invalidna krava bez kalcija . Kad su krokodili vidjeli tu pojavu, od smijeha su se zagrcnuli te su se dva ugušila. Ostali su napali stoku i pojeli šest krava i malog Anabwevea. Sad smo u kazni i gulimo krokodile za izvoz Voli te tvoj imitator. |
- 06:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #
pisma iz Nigerije
|
29. 09. Draga moja sveznalice, jača i od kompjutera Kao što znaš - jer ti si uvijek sve znala, pa me spopada blaga nostalgija na tvoju pronicljivost i na tvoja predviđanja, kao kad smo onomad gledali Milijunaša, pa si uvijek pogodila, ako ne od prve, a ono od četvrte – ja volim kućne ljubimce. Tako sam i moju Hilmengardu prisvojio ko našeg Šarka, a i nije mi se teško naviknuti na nju, barem ne u problemima oko hranjenja, jer kao što naš Šarko malo jede – on je srečković jer s takvim prehrambenim navikama neće patiti od začepljenja krvnih žila, a ni od kolesterola – tako i Hilmengarda ne traži puno. Tu i tamo bacim joj koju kost, a ona kao da mi se posprdno smije, no ja znam da je to samo izraz njene neizmjerne ljubavi prema meni, čak i kad me ugrize, pa krvarim, jer tako smo se i mi grizli i mlatili, pa smo nakon toga opet bili zaljubljeni ko i prije. Sve je to dio ljubavi. Pozdravio sam doktora u tvoje ime, jer znadem da bi ga ti zasigurno pozdravila, kao što također znadem da ti pozdravljaš sve moje prijatelje, čak što više, primaš ih u kuću i dok mene nema. Ti si vrhunska žena. Počeo sam svirati jedan instrument nalik onome na kojem je svirao mali Luka svakog dana pod našim prozorom, pa sam mu, iznerviran životom, na glavu izlio kantu napoja u kojem, na njegovu sreću, nije bilo onih tvrdih komada kruha, jer mi, kao štedljivi i pobožni ljudi, ne bacamo kruh, pa bio on star i mjesec dana, a isto tako i obogaćen plemenitom ili prostom plijesni. Štef me ući kako lupati po toj napravi, a pošto ja nisam baš previše glazbeno nadaren, trenutno mi lupa po ćelavoj glavi, pa to izgleda čak i smješnije od Benny Hilla i onog njegovog prijatelja, samo što moja glava proizvodi bolje i dublje tonove i zvukove. Kad uvečer sjedimo oko vatre, koju smo zapalili u strahu da nas zvjerad ne uvrsti na svoj menu, ja i Štef lupamo po spravi, a oko nas se okupi cijelo pleme i prijete nam da će nas razbaštiniti, silovati, zaklati i naše udove objesiti na sveto drvo, šest tisuća kilometara istočno. Ja znam da se oni šale i da vole što smo mi ovako zabavni i da je to kvazi-režanje samo njihov način izražavanja podrške našem glazbenom umijeću. Evo i sada lupam i proizvodim blažene zvukove, a u tome me podržavaju stepski organizmi, zavijajući i trčeći kao sumanuti. Eto, ovo sve što ti pišem za danas je dosta i šaljem ti popriličan broj pusa. |
- 00:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.06.2004., nedjelja
pisma iz Nigerije
|
12.03. Šećeru moj bijeli Kako stojiš sa seksualnim željama i da li si mi još uvijek vjerna? Znam da ti je teško odoljeti naletima onog idijota Krešimira koji raznosi poštu po kućama, a djeca mu se smiju jer je neprestano pijan, pa ponekad hoda po ulici s torbom na glavi, dok mu se na mokru fleku na hlačama lijepe mušice i leptiri. Poruči mu, ako te samo takne, da ću mu razbiti glavu, a poštu neka ostavlja tri kuće dalje, ako se i s njima nismo posvadili (kad sam ja odlazio još smo bili u dobrim odnosima, ali to je zato jer još nisu skužili tko im je iskopao tri reda mladog krumpira) Dakle, suzdrži se ako te i zasvrbi dolje i nemoj doći u iskušenje da se naša čvrsta i jaka veza prekine i razbije u komadiće kao što bi se i ti nakon toga razbila u komadiće, jer znaš da ponekad znadem biti grub, ali također znadeš da ponekad to i zaslužuješ. Jabuko moja. Eeee da ti je biti u Nigeriji samo jedan dan. Ne bi jaukala da te jebe reuma i da su ti opet križa stradala od ozeblina, jer ovdje je vraški vrelo. Ponekad i pretjerano, pa si zamišljam kako je u Hrvatskoj kad padne snijeg i kako nam je hladno jer nam tvoja prokleta tetka isključi grijanje preko noći, a često i preko dana jer je malo senilna (mada vjerujem da je to ipak samo maska). No, kad previše razmišljam o tome, odmah se sjetim i lopatanja i krčenja putova, dok mi tvoja stara vještica daje direktive, pa nam dvorište sliči na pravi labirint. Po njoj svaka kokoš mora imati svoju stazu. Opet mi naglo postane vruće i prestajem razmišljati o snijegu. Tada više ne razmišljam ni o tebi, ali staro čangrizalo ne mogu izbaciti iz glave. Tad udarim Štefa nogom u dupe, pa se pobijemo i odmah mi je lakše. Jedva čekam da se vratim u domovinu, a ako bude sreće, povest ću i prijatelja, pa nek vidi selo da smo i mi neka veličina. Nadam se da ću do tada naučiti taj glupi jezik jer ponekad se toliko sporazumijevamo rukama da se ubrzo i pobijemo. «Teče rijeka ispod mosta, za sada je pisma dosta» voli te tvoj račić. |
- 03:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #
pisma iz Nigerije
|
22.08. Draga i predivna i udaljena ženo: Evo se javljam iz oblačne Nigerije, a oblačno je jer sunca nema, u stvari, već sam zaboravio što je to oblačno, u stvari, mrak je. Napokon sam shvatio kako sam se našao u Aziji, a mislio sam do nedavno da je ovo Europa, ali sjetih se da nema tamo toliko lavova i onih srna što skaču ko antilope i bježe pred zvijerima koje su velike kao jeleni, samo što nemaju rogove i što riču poput tebe kad sam ti onomad čekićem razbio palac, pa je svijetlio na tminu, a suze ti padale sve dok me nisi ošamarila. Evo me laktom gurka moj prijatelj Štef, jebo ga otac, pobjegla mi linija, pa sad izgleda kao kardiogram, i kaže mi da smo u Africi. Ma što me sprda kad znam da smo u stvari krenuo za Njemačku, a sudba me kleta i prokleta smjestila na brod za Liberiju, mamicu im mornarsku, i nisam znao da su oni kosooki razbojnici samo gastarbajteri na brodu, kad su nas već zarobili u nekom spremištu punom dijelova brodskog motora i gladnih crnih štakora. Jebali ih riža i skorbut, da ih jebali. A sjeo sam veselo u autobus pun brkatih ljudi, na pretposljednja dva sjedala, ponio sa sobom torbicu, onu plavu, s ledom unutra i prije no što je i krenuo, već smo u rukama držali bocu prepečenice, ja i oni divni ljudi što rade u inozemstvu jebene poslove, a kad dođu kući pravi su carevi, i krijepili se, radosni, puni neke blage i sladostrasne nervoze. Kad sam izašao van iz autobusa, onako pijan i omamljen, nisam ni vidio jesam li u Frankfurtu, gdje me trebao dočekati stric Jole, a već sam bauljao po nekoj rupi gdje se točilo dobro ukusno pivo i gdje je ekipa bila nekako previše prijazna, što tek sad shvaćam. Vidjeli su budalu sa sela, iz seoske države i u istom trenu napravili plan da mi ga smjeste do tamo preko dalekih mora. Kako su me obrlatili nemam pojma i jer sam i ja sam sebe obrlatio rakijom i pivom, ali to sad više nema veze. Tu sam gdje jesam (priznajem Štefu da je ovo ipak Afrika – ma ja ga samo malo zajebavam) i tko zna kako ću nazad k tebi moja ružo rosna i pupoljna. Eto, to je to što sam ti hitno htio napisati, jer zaboravih ti reči kako sam stigao u ovu lavojebinu. Volim te više od tetkine penzije. P.S. Pozdravi tektu, iako znaš da ju nimalo ne volim, ali neka se nađe, jer pretpostavljam da će uskoro papke odapeti, a ako neće, onda ću razmisliti o povratku iako mi je bez tebe kao vinu bez sumpora. |
- 01:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.06.2004., subota
pisma iz Nigerije
|
11.09 draga i uistinu najdraža prije no što ti saopćim i raportiram kako je bilo u lovu na srne i kako sam uhvatio svoj prvi trofej, da te priupitam nešto - kako naša krmača? Jel još uvijek obori stajska vrata i pobjegne netragom, pa nam susjedi dolaze u kuću i pojedu i popiju sve za što smo godinu radili? Dal' nam rađa štogod odojaka? Kako si ti? Kao što sam rekao, ulovio ja prvi trofej - konja. Ovdje konji nisu baš vrani kao naš Sokol, a i boja im nekako na šare, pa si mislim, jebote, jel to pobjeglo sa snimanja filma, baš ko onda, kad smo vidjeli tigra kako jede Milkinu živinu, pa se smijali sve dok mi njeno kopile nije lopatom glavu otkinulo. Al' nije se ni on dugo smijao, a još manje njegove krave koje su mukajući poput ludih goveda sve do jedne i najednom htjele izletjeti van iz štale, dok su padali vreli ugarci sa stropa. I nije mi žao što sam zbog tog godinu dana u Lepoglavi turpijao motike izučivši strojobravarski zanat, pa sad imam i diplomu. No, da nastavim priču..otišla naša sekcija skupa sa mnom i mojim prikom Štefom-Dikibom ubit nešto živine da se nađe za prigristi, jer nam žene ovdje oči piju što nema mesa ni za paštu. Hodaju ti oni tako, u rukama im koplja i strijele, a ja dobio Srbijanku i pet metaka. Znaš da dobro pucam, a znade to i Marinko Ročić, onaj debil koji mi je zaorao pola njive, pa posadio kukuruz, a ja mu pobrao, i moje i njegovo, da mu dokažem da je oko oko, a zub zub, pa nam je uletio traktorom u dvorište, razvalivši vrata koja smo ti i ja deset dana pravili, a ja mu rafalom napravio sito i rešeto od rezervoara, pa smo skoro svi otišli u pičku materinu. Idu oni ispred mene, a ja ih prcam odzada, fućkam neku svoju pjesmu, a oni se živciraju do jaja. Štef mi kaže da sam kreten i da začepim, a ja ga prijateljski potapšam onim željeznim kundakom, da mu je suza od sreće potekla. Kad su shvatili da ne mogu sa mnom na zelenu granu, nekako su me savladali i objesili da visim, vezan, na suvu granu nekog brstilišta za slonove. I otišli. Pizde. Ostavili me u savani da visim na grani ko Djed Mraz kad mu sobovi zajebu karte pa ga najebu u dalekovod. Visim ja tako već dva sata, kadli iz smjera zapad-jugozapad dokaska šaren-konj, a za njime strašni lavić od dvjesto kila. Isturila neman one svoje zube, ko tvoja tetka kad smo joj potrošili mast za hemeroide, misleći da je Nivea, pa ganja konja, ne bi li mu ih valjda zarila, da ga bolje zajaši i isprca. Di će jebati to stvorenje, kad je konjev šupak metar iznad njegove glave. Uglavnom, dotrči konj i zastane pravo ispod mene. Ja se zanjišem, ko tvoje sise, draga, kada pereš veš na onom potočiću, i odjednom pukne grana. Padnem ja na konjsku glavu i usmrtim konja. Jadno biće. Prosto mi ga žao bilo. I već bi ga zagrlio ko Bata Borisa, kadli naiđe zvjerina lavovska. Što ću sada jadan. Pušku mi uzeli oni bezbožnici prokleti, pobijelili dabogda, a iskustva u obrani od lavova nemam. Hitrim skokom sakrijem se iza konja i čekam. Na čelu mi kvrga, na njoj visi kaplja znoja, mrzlog, a u gaćama se govno pomalja i već kaže dobar dan. Njuška lavina konjića i gricka mu uho. Sad će mu ga uvaliti do hipotalamusa. Ja se skupio ko kišna glista na suncu i čekam što će biti. Nit dahtanje čujem, nit urlike čujem. Polako i bojazno podignem glavu, kadli odjednom ugledam Štefa koji me krvnički ubode nišanom u oko. Pokraj njega leži mrtva neman, a uokolo one prokletinje, hijene, smiju mi se u brk i plaze mi jezik. Dok sam ja molio petnaesto zrno krunice, naišla je moja sekcija i ubila lava sa tristo kopalja i jednom strijelom. No jebeš ti lava, kad sam ja svojom glavom uhvatio konja, iako ovi bilmezi kažu da je to zebra. Ma, mama im je zebra. To je konj. Šaren-konj. Nakon toga svi smo veseli i umorni odskakutali u pravcu našeg sela, a s naših usana odzvanjala je pisma iz Nigerije ju te san se zajubija zemljo crna zemljo suva ti na moje zdravlje misliš nemaš mesa, nemaš kruva kad te vode pitan lipo gledaš me ka tele slipo misto pasa i laveža smij dopire od daveža strvinon se ona hrani gora nego pantagani misto mede ličke dike useren se od lavlje rike ka da san na nekoj drogi krave su in jednorogi ma ne daju litar mlika spizdile bi čak i bika kada kiša pada ode pun je kurac mutne vode kovitla nas ka na buri mokro nan kroz uši curi a kad stanu kišit meci nema vode šest miseci judi su in noćne tice crno im je čak i lice samo zubi bilo sjaju valjda vapnon pituraju lipa in je zemja ova ka iz bajke ka iz snova Nigerijo moja mati potomci ti mi Hrvati Nigerijo moj si rode sam da jemaš više vode Toliko za danas od tvog lovca, a nekad davno i krivolovca. Voli te tvoj Srđan (ili Prsan, ti odaberi, mada znam da ti je draži Jelenko od Kapelskih kresova) |
- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.06.2004., utorak
pisma iz Nigerije
|
draga i predraga i najdraža danas mi je Internet pojeo cijelo pismo, majku mu 1110001110-ersku pišem ti za par dana kada dođem iz lova. Štef, ja i naša lovačka sekcija danas idemo u lov na srne. Jučer je padala kiša i bujica je odnjela sušene butove koje je plemenski kuhar sušio na ogradi od šiba. On je danas vrlo nesretan, a i mi skupa s njim. Pisat ću ti doživljaje iz lova. Zna biti opasno i veselo. ljubi te tvoj lovac, a nekad i krivolovac p.s. jebem ti internet i komunikacije |
- 10:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #
14.06.2004., ponedjeljak
pisma iz Nigerije
|
22.08. draga pahuljice jako mi je teško bez tebe, kao što je i tebi bez mene, iako mi još uvijek ne šalješ pismo. Znam da te opet nešto spriječilo, ili nestašica tinte ili ona tvoja luda tetka koja ti neda da naučiš pisati. Ma makar da mi pošalješ i papir pun križića, ja ću shvatiti što piše, a piše vjerojatno da me voliš. Noćas nam je neka banda upala u selo. Štef i ja smo spavali na podu, kao što uvijek i spavamo, a na mojoj nozi, glavom naslonjena, spavala je Hilmengarda. Štef se uplašio i udario me svojim tvrdim nožnim palcem u oko. Sada malo škiljim, ali bit će bolje. Doktori kažu da je to od nekih mušica, ali ja znam da se samo od vinskih mušica škilji i pada. Istrčali smo van iz kolibe. Tamo su stajali mršavi razbojnici s kalašnjikovima u rukama i drečali ko što ti tetka dreči kad se ne prekrižim za stolom. Okupili su nas sve u jednu grupu, a Štef je prije toga pobjegao, u stvari popeo se na neko stablo i vjerojatno neće sići dolje dok ga žirafa ne probudi. Onda su probrali žene. Ženama ovdje nekako vise grudi, pa me ponekad podsjećaju na nogometaše kad se kurče pred publikom i napikavaju loptu. I odveli su njih par prema dalekoj planini za koju sam mislio da je u sustavu alpskog gorja, ali nije. Par muškaraca su dobro isprebijali, a mene na svu sreću nisu dirali, a to što sam bijel nije ništa značilo, jer sam više prljav nego bijel. Za to vrijeme Hilmengarda je otjeravala hijene i razvlačila zebrinu gušteraću. Ponekad mislim da nju boli kurac za sve što se događa oko nas. Sada je veče i nekako je mirno i tiho. Ne čuje se lelek onih narikača jer su ih odveli. Možda je to sreća. No, što će ovi moji suseljani raditi kad im dođe milo. Ne smijem ni pomisliti. Ali, možda će biti više mesa. Pa valjda će neka srna i riknuti od napastovanja. Gledam sunce kako se sakriva iza Alpa i mislim na tebe kako se sakrivaš od svatova koji su na naš dan došli po tebe i skoro odveli našeg kuma Ignaca. Oduvijek sam mislio da je on onako, malo ženskast, iako ima debelo crni brk. voli te tvoj snjegović |
- 10:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #
pisma iz Nigerije
|
dd |
- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
pisma iz Nigerije
|
draga micice-prasice ti još uvijek znaš da te ja volim, kao nitko do sada, iako to nije neko mjerilo, jer te nitko do sada i nije volio, no to je zato što si živjela s tetkom koja je više nalik Heinrichu Himmleru, nego tvojoj vanjštini. Kako sam mrzio tu tvoju tetku. Uvijek kad bi parkirao poni pokraj ograde tvojeg malog raja i vrebao tvoje pokrete negdje iza oraha, ili na šljivi (pa bi izgreban, ko svinja koja se neda na klanje, uživao u tvojim pokretima), ta nakupina dlaka i krezubosti izdušila bi obje gume i bacila ventile negdje u pizdu materinu. Upoznao sam par novih prijatelja. Jedan se zove Dikibo Osukoya, a ja ga zovem Štef, zato jer me podsjeća na našeg obiteljskog prijatelja Štefa koji je svakog dana popio litru rakije i popušio tri kutije Filtera 57, pa mu nije bilo do jela. Štef i ja svakog dana nosimo vodu s obližnjeg potoka i timarimo srne. Srne su ovdje čudna izgleda, imaju ravne dugačke rogove i skaču dva metra u zrak. Jednom smo uhvatili crknjenu srnu i ja sam od nje napravio gulaš. Štef je lizao prste, a to su radile i muhe kojih ovdje ima više no što ih je bilo onomad kada sam se olakšao pred vratima tvoje tetke. Štef je nakon toga bolovao dva tjedna. Rekli su doktori da je to od lakomosti, a ja znam da to nije istina, iako je pojeo cijeli srneći but, skupa s kostima. Štef ne zna hrvatski, ali ja znam. To je dobro. Za mene. Za Štefa nije, on govori Agwagwune, i to dijaletkom Abayongo. To ti je kao što mi govorimo hrvatski, ali neki govore i međimurski. I zato se Štef samo smije. Ponekad mislim da me zajebava. Za sada je to sve što želim ti reči. Tvoja pisma ne dolaze, a znam da si ih sto posto pisala. Daleko je Nigerija, a ti si još dalje voli te tvoj pajcek |
- 07:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #
pisma iz Nigerije
|
08.07. draga i nenadjebiva danas smo šetali ja i moja četveronožna prijateljica Hilmengarda i razgovarali o tebi. Ona te isto voli kao i ja, iako je vidla samo tvoju sliku i ponekad pomislim da pušta suzu što te ne poznaje. Nemoj misliti da imamo ikakve odnose jer ovdje ima i žena, no ja ih ne volim kao što volim tebe. Znaš li onog tvojeg ginekologa doktora Jozu. Bilo bi dobro da odeš do njega i da ga pozdraviš jer će mi trebati kad se vratim. Teško mi je sjediti jer me ojeo vuk. Zato ga dobro pozdravi jer ovdje nema kondoma, a domorotkinje imaju bujno izbačene stražnjice. No ni jedna nije kao tvoja. Kad ti pereš veš na našem idiličnom potoku iza kuće, u kojem nizvodno nema riba, ja obnevidim kad ti vidim onako istureno dupe i odma uzimam zalet i jurišam na tu tvoju vjetrenjaču kao Don Quijote. Pitaj Jozu da li ima kakvih pomada za male crne prištiće na mojem Miloradu. Pojavili su se neki dan i ljudi mi kažu da je to od lokalnih kurvi, mada ja u to ne vjerujem jer te najviše na svijetu volim. To je sve što ti htjedoh kazati. Ne zaboravi da je idući mjesec glasanje i da staviš križić na Neoparlamentarnu stranku jednakih, jer samo se oni zalažu za obojene, a tko zna kakav ću se ja vratiti. voli te tvoj daleki zeko |
- 07:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
pisma iz Nigerije
|
04.06. draga ljubljena pišem ti ovo pismo iz daleke Nigerije. Tamo je vruće, al kad se tebe sjetim, dolaze po mene doktori. A to je loše. Oni su završili nižu poljoprivrednu i samnom se odnose kao sa kravom. Sva sreća da sam u hinduističkoj pokrajini, gdje poštuju krave, pa sam dobro hranjen i ne pitaju me ništa sramotno. Nego mislim ja na tebe non-stop. Sjećaš li se fiće što mi ga je otac kupio za desetgodišnjicu prvog trećeg razreda osnovne? E, kad vidim razvaljena kola pokraj ceste i kosture volova, sjetim se kako si mi razbila novog fiću i otišla s policijskom patrolom u nepoznatom smjeru te se vratila nakon tri dana, jedva hodajući, s kurvinskim osmjehom na licu i rašćupanom kosom. Ma sjetim te se, pa mi dođe crna minuta. A kako i ne bi kad su ovdje i ljudi crni. Sjetim te se i kad u glinenoj zdjelici dobijem tri kuglice nedefinirana mirisa i okusa. Ma kako si samo ti znala napraviti takve kuglice, ove ovdje su splačina spram tvojih. I sjetim te se, na kraju, kad rika lava uveče počne, kako si ti meni tepala: "konju glupi, jesam ti rekla da ne upadaš u spavaću sobu bez kucanja!" voli te tvoj medo |
- 07:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
